Metode određivanja sadržaja teških metala u prirodnim resursima kao i u industrijskim proizvodima, oduvijek su bile
predmet brojnih naučnih istraživanja. Metode određivanja metalnih kationa uglavnom su bazirane na
principu ″molekulskog raspoznavanja″, koje se zasniva na kompleksiranju metalnih kationa pogodnim ligandima.
Efikasnost kompleksiranja uslovljena je kompatibilnošću kationa i liganda, ali i samim okolnostima, tj. medijem u kojem
se odvija kompleksiranje. Jedna od tehnika koja se može primijeniti za uspješno razdvajanje i koncentriranje metalnih
kationa je transportovanje kroz tečne organske membrane. Proces transporta obuhvata: ekstrakciju, difuziju i povratnu
ekstrakciju metalnog kationa. Veća efikasnost kompleksiranja, (veća stabilnost kompleksa) ne mora značiti i efikasniji
transport. Veoma značajan je izbor rastvarača kao membrane. U ovom radu su istražene metal-ligand interakcije, sa
aspekta vrste rastvarača u kojem se odvijaju. Primjenjene su spektrometrijske (UV/VIS i AAS) tehnike, a istraživanja
izvršena na ″model-sistemima″ sastavljenim od: dvovalentnih metalnih kationa (Cd, Pb), liganada (18-kruna-6,
dibenzo-18-kruna-6, TritonX-100), kontra-iona (pikratni ion), te stripping agenasa (tiosulfat). Korišteni su organski
rastvarači: dihlormetan, 1,2-dihloretan, hloroform i nitrobenzen. Rezultati su pokazali da među primjenjenim
rastvaračima, najveću efikasnost u ulozi tečne membrane ima dihlormetan, kako za sve ispitane metalne katione, tako
i za sve primjenjene ligande. Pokazano je da fizičke osobine rastvarača određuju njegovu efikasnost, tako da
dihlormetan sa vrijednošću dielektrične konstante (ε = 8.93) nižom od ostalih, kao i manjom viskoznošću (0.4) ima
prednost pri izboru kod pripreme tečne membrane za transport ispitanih metalnih kationa
